Tradicija od 1870. godine, Michelinova preporuka (ima ih tek nekoliko za pizzerije u Napulju), broj jedan za franšizne pizzerije po nagradi 50 Top Pizza za 2022. i što sve pod epitetima nema L’Antica Pizzeria Da Michele u Napulju.
Jeli su ovdje mnoge poznate i nepoznate face. Julia Roberts u ovoj pizzeriji snimala je scene za Eat Pray Love film iz 2010., nogometaši Maradona, Francesco Totti, političari, itd.
Tu večer usred tjedna svratili smo do prijateljice čiji stan je na pedeset metara od ove pizzerije u ulici Cesale Sersale.
Imali smo dvije opcije – sjesti unutra ili uzeti pizzu za van. S obzirom da je njezin stan na minutu hoda odabrali smo ovo drugo.
U slučaju da želite sjesti unutra djelatnik pizzerije Da Michele dat će vam broj (mali ekran baš kao u banci je pri ulazu) i onda čekate red. A tamo je uvijek red. Što je okej ukoliko organizacijski sve funkcionira.
Pizza za van je nešto kompliciranija, jer morate stati u red za platiti račun i onda čekati da vas prozovu (na kasi upišu vaše ime). I tu nastaje kaos.
Ljude koji stoje u ‘Pizza za van’ redu nitko ne pušta više od pola sata niti pita ima li koga za pizze za van. Nakon toga odlazimo do djelatnika i pitamo ga je li ovo uopće pravi red za pizze za van. Vidno nervozan zbog poprilične gužve kaže kako tu večer više neće primati narudžbe za van – bez da su to rekli ljudima vani, što ukazuje na veliku neorganiziranost. Međutim, onda pita jesmo li u redu već? Da. Aha, u tom slučaju ostanimo u redu – mi ćemo biti zadnji koje će primiti. Trebamo li reći da je nakon nas u taj red stalo barem još 20 ljudi i svi su primljeni do kraja radnog vremena? To je prvi kaos.
Drugi je kod plaćanja kada smo konačno došli na red ući i platiti. Tu djelatnik koji je apsolutno učinio ovu večer horor partyjem priča na nerazumljivom talijanskom i nakon što smo rekli da nismo razumjeli (iako dijelom razumijemo talijanski) maše rukama i ljutito viče na upute, ovaj put na engleskom. Vjerojatno se radi o voditelju ili nekome tko si to umišlja da je. Visok, ima naočale i ošišan je do glave.
Zahvaljujemo na ‘ljubaznosti’, uzimamo račun i vani čekamo dodatnih sat i pol našu pizzu.
Sve to ne bi bio problem da se nisu dogodila barem dva žestoka incidenta s gostima i gore opisanim djelatnikom na blagajni. Jedna djevojka koja je čekala više od sat i pol došla mu se požaliti (vjerujemo) na dugo čekanje, a on je poslao vani i došao ljutito za njom te se na rubu fizičkog okršaja s njom derao na nju kako slobodno može uzeti novac nazad i ići doma. On sa svojih gotovo dva metra i stotinjak kilograma. I ona s pedesetak kilograma i visinom od metar i šezdeset. Tu smo morali reagirati i reći mu da je ovo izderavanje prema djevojci zaista nepotrebno i da je to vrlo nepoželjna komunikacija pa smo i mi dobili porciju njegove frustracije.
Kako je moguće da L’Antica Pizzeria Da Michele, najbolja na svijetu, izbacuje ovako grozno pripremljenu pizzu?
Na popisu pizza u Da Michele pizzeriji samo su dvije tradicionalne pizze: Marinara i Margherita. Okej, tu je i treća – koja je zapravo kombinacije ove prve dvije – pola pizze je Marinara, pola Margherita.
To zvuči jako fora i čini nam se kao njihov snažan adut, a ne kao minus. Cijene pizza su po 5 eura, dakle nevjerojatno niske. Ukoliko je sve normalno.
Ono što smo tu večer dobili u kutijama, a jeli smo minutu nakon koju zgradu pokraj, bila je pizza iz pakla.
Rajčica koju koriste je odlična, kiselkasta i vrlo karakterna. Češnjak na marinari je bio odlična kombinacija uz rajčicu. Ali tijesto… tijesto je bilo užasno. Izuzetno zagorjelo ispod, zbog toga neugodnog mirisa i gorkog okusa. To je, dakle, zadnje što smo očekivali od pizzerije ovakvog ranga. Tijesto je bilo na rubu žilavog, potpuno nezanimljivo. Dakle nisu uspjeli samo pregorjeti pizzu, nego su uspjeli krivo i prirediti tijesto.
Kako je moguće da pizzerija ovog ranga to sebi priušti? Razlog vrlo vjerojatno leži u zaradi. Opaska: molimo da prekaljeni protivnici pizze napolitane ne misle kako je ovo standard za to tijesto – mi smo, dapače, veliki pobornici leopard uzorka na tijestu i ne smatramo ga zagorjelim. Nažalost, naše Da Michele iskustvo bilo je miljama bliže hororu, nego romantičnoj priči s hepiendom.
Za stol se tu večer, po onome što smo vidjeli sa strane, nije čekalo duže od sat vremena, dok se za pizzu za van čekalo i po dva sata – znamo iz osobnog iskustva.
Kada se stvara gužva, a uz tridesetak ljudi koji sjede unutra i još pedesetak vani koji žele svoje pizze ili stol za sjesti, tada kreću neminovne greške. Kada, k tome, nemate optimalno organiziran proces primanja gostiju i imate groznu komunikaciju, onda nastane kaos kao tu večer koja (ponavljamo) nije bila za vrijeme vikenda.
Nije mladim ljudima problem čekati, jer tu večer su tamo bili mahom ljudi od dvadeset do trideset godina. Problem je bila loša pizza i izuzetno bezobrazna komunikacija gospodina za blagajnom.
Djelatnik, pak, koji je stajao pri ulazu je (osim lagane nervoze zbog nerješive situacije gužve) bio vrlo korektan.
Jasno nam je da zbog što veće zarade Da Michele pizzerija želi izbaciti i više od maksimalno mogućeg broja pizza gostima. Ali ovako diskreditirati renome, sigurni smo, nije potrebno apsolutno nikome.
Uz to, unutra je sve pregrađeno staklenim ili pleksiglas preprekama – valjda zbog covid predostrožnosti. Ne sviđa nam se ni ta gužva unutra ni ona vani. To jest dio folklora Napulja, ta gužva ukazuje na popularnost i kultnost, ali je li baš po svaku cijenu dobro slijepo pratiti kult i kada ti podmeće kukavičje jaje?
Daleko ugodnije iskustvo bilo nam je koji dan prije u 50 Kalò pizzeriji – od tijesta pizze, pristojnog interijera pa do ljudskog faktora i normalne komunikacije
fotografije: Eat Out Zagreb
