Jeste li bili nekad u ovdje? Pečenjara Viki u Vugrovečkoj cesti 58 je nekoliko minuta vožnje od centra Sesveta. Nalazi se, također, nekoliko stotina metara od groblja Markovo Polje. Već nekoliko desetljeća najpoznatiji su po odojku i janjetini s ražnja te nekoliko jela po narudžbi.
Na zidu vise svjedodžbe vlasnika Viktora Medvedeca za gotovo četrdeset godina tradicije i postignuća, pretpostavljamo da je po njemu pečenjara Viki i dobila ime. Na jelovniku kao vlasnik stoji g. Kristijan Medvedec koji je, pretpostavljamo, sin g. Viktora. Čini nam se da nas je g. Kristijan i posluživao. I to vrlo dobro, bez ijedne zamjerke. Gospođa koja je taj dan radila uz njega također je bila ljubazna. Nekoliko stolova vani uz prilično prometnu su ulicu, ali odlučili smo se na stol na terasi zbog pogleda na ražanj gdje su se baš tad okretala tri janjeta i jedan odojak.
Blizina Zagreba – pogotovo istočnog dijela grada – kao i blizina groblja Markovo Polje ovaj lokal, kao i susjednu mu gostionicu Vera, čine odredištem velikom broju ljudi koji vole jela s ražnja. Parking u dvorištu bio je potpuno pun (desetak mjesta) što je bilo čudno, jer kada smo došli u restoranu su bila zauzeta tek 2 stola. No, kako smo vidjeli da otraga imaju i sobe za prenoćište, shvatili smo zašto nema slobodnih mjesta za vozilo pa smo parkirali u ulici iza. Neki gosti su parkirali doslovno na terasu, gotovo za naš stol. Treba li navoditi da je u susjednim ulicama, ali i ovoj doslovno prekoputa, znatno više mjesta za parking.
Stolnjaci i nadstolnjaci vani su izuzetno čisti i to je za svaku pohvalu. Stolci su, čini nam se, novijeg datuma. A i sam interijer je dobio ušminkavanje novim stolcima i još ponekim detaljem. Nikako ne bi bio naš odabir estetski, ali za jednu pečeranju i više nego dobro, dapače odlično.
Naručili smo pola kilograma odojka s ražnja, pečene krumpire i salatu od kupusa kao i kruh, ali prije svega po jednu goveđu juhu. Jela nismo čekali predugo. Pečenjara Viki zadnjih dvadesetak godina povremeno je bila naša usputna stanica za odojak ili janjetinu s ražnja pa niti sad nismo očekivali ništa manje od vrlo dobre hrane.
Ali problemi kreću vrlo brzo.
Stigla je juha koja je, na naše razočaranje, bila juha iz vrećice tek slabašno potpomognuta s ponešto svježeg peršina. Oni kratki rezanci karakteristični za juhu iz vrećice prpošno su nam se smješkali iz zdjele čiji sadržaj bi, količinski, bio dovoljan za pet ljudi. No kvalitetom nažalost ne bi trebala biti dovoljna baš ni za koga. Veliko NE juhi iz vrećice u restoranima.
Nakon juhe stigao je i odojak te zasebno prženi krumpir i salata od kupusa. Krumpir je bio prekratko pržen pa su neki komadi ostali polusirovi što može, osim ne baš osobitog gastronomskog iskustva, biti i opasno po zdravlje.
Ipak, ono što je bio lošiji dio priče je stanje odojka u kojem su ga djelatnici Vikija pustili na stol. Od 4, 5 komada jedan je valjda polovično bio potpuno dlakav i izuzetno nehajno obrađen prije pečenja. Razumijemo da takvo sirovo meso može doći do restorana pri nabavi, ali tada – prije pečenja – ugostitelj treba učiniti sve da meso bude glatko i spremno za pečenje te kasnije za stol.
Skrili smo taj komad mesa na pladnju da vas ne sablazni kako je to učinio nama. Drugi komad imao je nekoliko dugih dlaka. Potpuno nam je nejasno kako, ako te vid iole služi, možeš tako nešto donijeti za stol?
Jasno nam je da pečenjara Viki nema zahtjevne goste, jer znamo kome svaka dlaka smeta (nemojte nas upoznavati s narodnim poslovicama – u redu je, op.a.), ali ipak… ovo je bilo previše. Taj jedan komad imao je više dlaka na sebi nego Toni Cetinski recentno na glavi.
Okus mesa bio je korektan, ništa o čemu biste pisali doma, krumpir smo već opisali, dok je salata bila okej. Kruh kupljen u trgovini bio je mjestimično sasušen i očito nije narezan taj tren.
Osim što nas je povremeno “štipao za oči” dim od ražnja – za to smo sami krivi jer smo htjeli sjediti vani, dražesna dječica stol pokraj našeg na najvećoj jačini zvuka na tabletu su gledala neka videa i igrala igrice – bodrena od roditelja koji su mogli odmoriti tih pola sata. Krasni ljudi, odsjeli su u sobama otraga pa su tri puta odlazili i dolazili nazad za stol.
Meso s roštilja ili ražnja, inače, volimo. Nekad imamo više, a nekad manje sreće pri testiranju.
Smatramo ovu epizodu koju nam je ovaj put priuštila pečenjara Viki srozavanjem ponude koju su gostima nudili prilično dugo i prilično uspješno. Propusti koje smo doživjeli odraz su neozbiljnog ponašanja prema gostu, bio on zahtjevan ili ne.
Pečenjara Viki treba biti upravo ono što je dugi niz godina bila, jednostavna gostionica koja nudi desetak jela. Ali iskreno, kvalitetno i bez klizećih startova s leđa. Juhu u vrećici i dlakavog odojka ne smatramo ni iskrenim ni korektnim.
Dobra vijest je da mjesta za popravak situacije ima uz tek malo pojačane pažnje, naravno ako im je to uopće u interesu.
Cijene su porasle: za 1kg odojka s ražnja izdvojit ćete 26€ (195,89kn), dok je janjetina za 1kg 35€ (263,70kn). Ćevapi u lepinji (ili kako ih na jelovniku zovu “Čevapi”) su 5,5€ ili bivših 41,44kn.
———————
Pečenjara Viki , Vugrovečka cesta 58, Markovo Polje
telefon: 01 2000 324
radno vrijeme: svaki dan 8-23
Facebook: link
Ocjena:
Jela 5/10, usluga 9/10, atmosfera 5/10, čistoća 8/10
fotografije: Eat Out Zagreb
© Sva prava zadržana
